Odjednom se, odjekujući metalno, kolodvorom prolomi hrapava psovka, a zatim i:

- Lopov! Država je lopov! Evo još jednog od onih koji mi svojim ispadima pokušavaju pokvariti dan. A da dan ne izgleda tako lijepo i da ja toliko ne uživam u njemu, vjerojatno bih žalila ovog čovjeka i pitala se što ga je to toliko ružno u njegovu životu ponukalo na ovakvo ponašanje, ali dan je, doista, prelijep i uopće me ne zanima zašto se spomenuti tako ponaša. Znam samo da nema prava na to i da je na mojoj listi pozitivnih ljudi otpisan. Brišem ga treptajem oka i na drugoj strani, u gužvi, počinjem tražiti nekoga tko će sa mnom uživati u ovom popodnevu.

 

      A doista je predivno, veliko i bistro: vjetar kao na ubrzanoj traci razrjeđuje oblake, iz kafića dopire poznata pjesma, a ja čekam vlak koji kasni već deset minuta  i mirišem kosu muškarcu pred sobom. Nakon kratkog dvoumljenja, vjerovali ili ne, zaključujem da koristimo jednak šampon. U istom se trenutku ovaj okrene kao da nekoga traži. Pokušavam mu uhvatiti pogled, ali, ipak, okrećem glavu udesno. A ondje stoji žena za koju bi se lako moglo reći da joj je jako stalo do vlastita izgleda. Kladim se  da je cijelo jutro potrošila na odabir tona sjajila za usne sa sjenilom za oči, majicom, remenom, mobitelom, privjeskom za mobitel, sunčanim naočalama, naramenicama grudnjaka, potpeticama cipela, bojom laka za nokte, psom  lijevog i autom  desnoga susjeda, naušnicama, kaputićem i    naravno – s torbicom. I što bi se dogodilo da joj netko (samo ne ja) kaže da u tome nije uspjela?! Odvraćam pogled, ali krajičkom oka primjećujem kako me Ušminkana odmjerava.

Muškarac ispred mene se ponovno okrene, pogleda me ozbiljno i upita:

- Oprostite, koristite li vi to šampon od trešnje i badema?

Glumim zbunjenost, ali odgovaram :

- Da, moguće.

Ovaj mi se naglo približi, pomiriše mi kosu, pa zaključi neobično veselo :

- Da! Sigurno je taj! A gdje si ga kupila?

- Ma, ne sjećam se – odgovaram, pitajući se kad smo mi to prešli na ti.

- Znam samo da mu je cijena bila vrlo povoljna – pokušavam biti simpatična, no ubrzo zaključujem kako to nije bila dobra ideja.

- Daj? A koliko si ga platila? – napada me toliko znatiželjno, kao da sam mu, u najmanju ruku, upravo navijestila recept za eliksir vječne mladosti.

Iznenađena, razmišljam o tome kako je tip preda mnom ili gay ili lud ili i jedno i drugo. Šampon sam kupila pred mjesec dana, a cijenu sam mu zaboravila istoga trenutka kad sam ga ubacila u košaricu.

- 12, 99. – slažem, uvjerena  da će povjerovati u to budući da je nešto, 99 lipa  aktualna cifra.

- Ma, znao sam! Opet pljačkaju! A ista mi se stvar dogodila prošloga tjedna s kremom za stopala. Znaš, s onom koja sadrži gel protiv gljivica i njegujući balzam. Odlična je, složit ćeš se sa mnom. No, uglavnom, kupim ti ja kremu za 37, 90 , a jučer vidim reklamu za istu kremicu u tom istom dućanu za 34, 99. Da poludiš! Ono, prekoma! Kužiš? A prije koji dan…

Ostavljam ga usred te rafalne paljbe, ulijećući u praznu čekaonicu s reklamnim plakatima na prozorima. Ne smeta mi ni jeftina plastična sjedalica u koju se uvaljujem,  ni prepuna pepeljara uz nju, niti zgužvani listovi novina u kutu. Udišem ustajali zrak punim plućima.

        Hoće li uskoro  taj vlak, pitam se, sigurna  u jedno: dnevnu je  dozu duševnoga

mira nemoguće preplatiti.