- Mama, jutro nije bilo tako hladno! – još zadihana pokušavam se, po običaju, unaprijed opravdati, sigurna u to da slijedi poznato mi predavanje o štetnim posljedicama nenošenja potkošulje.
- Dobra večer i tebi – mirno odgovori mama.
- I, to je sve? – pitam jako zbunjeno.
- Sve. Nešto nije u redu?
- Ne, ne! Sve je u najboljem redu... – odgovorim gotovo pjevajući.
Prošlo je potpuno bezbolno. U trenutku se odlučujem za ofenzivu. Tobože nehajno, jureći prema svojoj sobi, dobacujem joj:
- Za koji trenutak dolazi mi Tin.
Mama odgovara šutnjom. Znakovitom? Ne znam, no sad nemam vremena o tome razmišljati. Slijedi ubrzano dotjerivanje: na sebe stavljam najdražu majčicu, načrčkam si lice i skockam frizuru.
Dok grabim mobitel, slijedi posljednja provjera u ogledalu. Poruka poslana.
Čestitam samoj sebi. Ipak sam smogla hrabrosti... Ja, žena novog tisućljeća!
Ne čekam ga dugo. Nikad ga ne čekam, a naročito ne dugo.
Dolazi u onom prastarom, maslinastom kaputu koji obožavam.
U njemu izgleda jako važno, ali i jako lijepo. Osobito kad raspusti kosu, kao večeras.
- Sorry ak' si dugo čekala – prvo je što mi kaže.
- Uvijek si takav – spremno odgovaram.
- Kakav?
- Moj.
Na taj se odgovor lagano nasmiješi i više ne izgleda važno, nego samo lijepo.
Zatim neko vrijeme šutimo... šutimo, a nije nam neugodno. Razmišljam o tome kako sam sretna što ga imam i što je tu.
Iznenada nas spopada velika želja da nešto odsviramo na sintiću. Trenutak kasnije sviramo neku bezveznu pjesmicu, koju znamo valjda još iz vrtića.
Ali sada, sada se uopće ne čini bezveznom. Naprotiv!
Iako naizmjence  griješimo u sviranju, ono što čujem stvarno mi se sviđa! Točnije, toliko mi se sviđa da jednostavno moram...
- Odmah se vraćam – kažem i izlazim iz sobe.
U kupaonici jednom rukom skidam s lica šminku (stajala me bogatstva), a drugom svlačim sa sebe majicu koja mi je, zapravo, već dugo pretijesna.
S vješalice na vratima grabim potkošulju i navlačim je na sebe.
U sobu se vraćam s osmijehom. Grlim ga. Ne prestaje me promatrati:
- Znaš, nekak' si mi – čudna, posebna.
- Zakaj to misliš?
- Nikad mi još nisi bila tak... lijepa.
I glazba dalje teče sama od sebe...
A ispred sintića, poput Pepeljuge u Prinčevu naručju – potkošulja u zagrljaju starog maslinastog kaputa.