Nebo nam je sada blizu.

Jaka mjesečina, bijeli oblaci

prolaze kao na ubrzanoj traci,

grad je miran, zatvoren

kao maketa od kartona.

Jedini smo živi ovdje.

 

- Nije li krasna ova pjesma

koju živimo?

Ne odgovaraš.

Tvoje su oči spuštene na zemlju.

U našim sjenama tražiš sebe.

One se ljube i spajaju,

ti sve više nestaješ.

Postaješ tih i blijed

kao grad.

 

Bojiš se sam,

a i samnom.

A meni to nije jasno.

I opet te pitam: kako? zašto?

Ali ubrzo te više ne vidim.

Ne vidim koga ljubim,

ne vidim kome pjevam,

ne vidim koga pitam...

I ostavljaš me

usred ovog tihog grada.

 

A onda se nebo još više spustilo

i podsjetilo me

da jedina sam živa ovdje.

Ne bojim se.

Pratim oblake

ja, a moja jasna sjena uz mene.